Od kada znam za sebe, doma smo obilježavali svaku adventsku nedjelju. U našem slučaju to nikada nije imalo nikakve veze sa religijskim običajem, već čisto iz potrebe za našim obiteljskim zajedništvom do kojeg držimo i koje nam je nešto najbitnije na svijetu.
Zbog prirode posla mog tate, koji nije uvijek tu za blagdane – one blagdane kada je doma uvijek smo htjeli iskoristiti do maksimuma. Pa bi tako moja majka, dežurni obiteljski Grinch, svaku nedjelju, uz paljenje odgovarajuće svijeće, napravila obilan doručak za nas četvero u kojemu smo svi uvijek uživali i neobično mu se veselili. Bila je to neka naša posebna energija. Uvijek.
Ovaj običaj sam prenijela u svoj novi dom. Bez obzira što više ne živim sa svojima, bitnost ovoga mi je i dalje ogromna. Sada možda još i više nego ikada prije.
I tako sam organiziranje naših adventskih doručaka preuzela na sebe. Kako to obično biva, ova najuža familija je narasla, pa sam dodala još koji pijat na stol. Svi osim tate i mene uzdišu i kolutaju očima. Nekima je više puna kapa ovoga, nekima je ovo nepotrebno i naporno, ali svi se odazovu. Nemaju izbora. Jer ajde usudi mi se odbiti ovaj poziv. Usudi se. Tako mi svega, sjedit ćete tu za stolom svaku adventsku nedjelju i svi ćemo uživati u zajedništvu, pizda vam materina!
I ove godine sam imala plan održati ovaj običaj. Da, imala sam. Ali plan mi se malo izjalovio kada sam shvatila (čitaj: UPRAVO shvatila) da sam kalendarske dane računala potpuno krivo. Ignorirala sam sve moguće znakove, uvjerena da sam JA u pravu i da je prva nedjelja tek onu sljedeću. Prilično me to pogodilo iz razno raznih razloga. Jedan od njih je to što su svi znali, a nitko me nije podsjetio. Zar zbilja? Zar me, familijo, toliko ne volite da ste mi u stanju to učiniti?
I tako, prvu nedjelju nemamo doručak. Nemam još ni svijeće, vijenac mi zjapi prazan. Neki članovi su odahnuli. Ja si samo mislim, stići će maca na vratanca. Sljedeću nedjelju idemo jako! Imamo puno toga za nadoknaditi. Familijo, brace yourself!