Gdje god išli, što god isplanirali – s petogodišnjakom nekako uvijek ovako završi. Ali uvijek.
Razlozi su razni.
Meni jedni od “najdražih” su:
• SKORO je zapela i SKORO je pala.
• Kamenčić joj je ušao u sandalu. Plač je došao tek poslije. Tek nekoliko minuta NAKON što ga je mirne i hladne glave izvadila iz sandale.
• Mene su nažuljale tenisice. Pa su i nju. Iako nisu. Ali mogle su!
• Našla je štap, ali štap nema oblik kakvom se nadala. Htjela je štap u obliku srca.
• Sjetila se u nekom potpuno random trenutku da ju je komarac ugrizao za nogu. Prije tri dana.
• Medvjedi žive u šumi, a tamo u daljini je jedno veliko stablo. Medvjed mora da živi baš tamo, NA TOM STABLU.
• Zašto ona mora hodati, a brat može biti u kolicima? I sjećamo li se kako smo nekada nju vozili kao njega sada?
• Ne želi više trčati. Iako joj nismo rekli ni da trči ni da prestane trčati.
• Ne razumijemo ju i ne volimo ju. Jer joj nismo dali da otkine maleno, tek posađeno stabalce i odnese ga doma. Ona bi se brinula o njemu. Stvarno bi.
• Piša joj se. A to sranje uvijek natjera suza na oči.
A ponekada zaplačemo i mi.
Ali samo ponekada.