2024. godina mi je bila prilično izazovna. Nevjerojatno emotivna godina. Godina u kojoj sam toliko toga naučila. A onda napokon i prihvatila. O sebi i o drugima.
Bilo je toliko uspona i padova da više ne znam što je prevagnulo. Tolike sam borbe vodila, unutarnje i vanjske. Doživjela razočarenja i iznenađenja. Smijala se, plakala. Veselila se, nervirala. Brinula. Samu sebe dovodila do krajnjih granica izdržljivosti. Zatvarala vrata za sobom. Neka sam otvorila ponovno, a neka sam zaključala i bacila ključ bez trunke žaljenja.
Da. Ove godine su me ljudi i razne situacije prilično umorili i iscrpili. I privatno i poslovno. Osjećam se kao “ižmikana” krpa koja je lamatala posvuda. Koja je čistila sve i svih, samo da bi na kraju umorna pala na pod. Prljava od sve te prljavštine koju je pokupila putem.
Ne mogu reći da se neizmjerno veselim novoj godini. Jer… pa, strah me. Neću lagati.
Ali da mi je drago da se ova 2024. privodi kraju – to da. Falatibože više.
I da. Na fotografiji imam CIPELE NA PETU. Božemesačuvaj.
Ali ipak… Stavljam ju ovdje kao jedan mali podsjetnik samoj sebi koji nema nikakve veze ni sa odjećom ni obućom. Sa ničime vidljivim.
Već ju stavljam kao podsjetnik na ono u nama. Ono nevidljivo drugima, a nama samima tako opipljivo. Jer ponekada je potrebno izaći iz svoje komfor zone. Ponekada je potrebno otići u nešto novo, nepoznato i nepredvidljivo. Jer samo tako možeš naučiti i nadograditi samoga sebe. I samo tako i tada možeš drugima dati više i bolje.