Buntovna i pomalo divlja djeca su mi oduvijek bila zabavna i vrlo draga. Smatram ih iznimno inteligentnima i empatičnima. Ako im daš slobodu koja im je prijeko potrebna, a istovremeno ih uspiješ naučiti da prema istoj budu odgovorni i da ne shvaćaju olako ono što im je dano – dobijete nevjerojatno kvalitetne mlade ljude koji mogu promijeniti svijet.
Iako sama nikada nisam bila neka luda i divlja buntovnica, već je ta uloga u familiji pripala mom bratu, ovakva djeca su baš onaj “my cup of tea”, što bi se reklo!
Fuck the system, rejđajte protiv mašine i sve te ostale anarhije! Promijenite svijet!
Ali…
Onda ti se dogode vlastita djeca.
Vlastita buntovna i divlja djeca.
Baš onakva kakvu voliš i kakvu si htjela, zar ne?
Ova prva… mislila sam da gore od njene svojeglavosti, njenih mušica i njene izražene individualnosti ne može.
Ali bila sam glupa.
Naivna i zelena.
Neiskusna i slaba.
Jer može.
Oh kako može!
Ljudi moji.
Nakon nje je došao ON.
Majko.
Isusova.
Kada bih sada pisala što je on u stanju sve učiniti i to u nevjerojatno kratkom roku, nitko mi ne vjerovao. Nitko.
Jednostavno ne mogu pojmiti kako ovaj metar i žilet uspije tako uništiti dvoje odraslih, dovesti nas fizički i psihički do izdisaja.
A onda ode spavati i ujutro sve ponovno
Sve što takne, jednostavno eksplodira.
I sve to radi sa smješkom.
Kojim ti govori da zna da to što radi ne bi smio.
Ali ipak radi.
Jer… pa, fuck the system jel’
Što sam ono rekla na početku?
Fuck the system, rejđajte protiv mašine i sve te ostale anarhije?
Da. Mene samo zanima kada će ova mašina prestati “rejđati” protiv mene.