Kažu da djeca rastu dok spavaju. Ja bih tu još dodala da, kada dođu u određenu dob, u snu razmišljaju i smišljaju onih tisuću ”zašto” koja će postaviti svojim roditeljima čim otvore oči ujutro. Ponekada se oči još ni ne otvore.
A paljba je već krenula.
Dakle, nisam jutarnji tip. Ali baš, baš nisam. Ono, ne diraj me. Ne gledaj me. I najbitnije od svega, ne pričaj mi. Ne pitaj me. Ništa. Molim te. Moja djeca sve to naravno – ignoriraju. Pogotovo ovaj zadnji dio. A POGOTOVO ova starija. Ponekada ju ujutro gledam – kažem gledam, jer jutrima ne čujem i ne želim čuti, pa vidim samo sliku bez tona i njena usta kako se pomiču brzinom svjetlosti – i pomislim:
”Udahni, mala moja. Uzmi zraka, stavi točku iza rečenice. Molim te. Molim te!”
Uglavnom, već neko vrijeme postavlja luda pitanja i dijeli svoja razmišljanja o ljudima i svijetu oko sebe. Najviše to radi, sigurno pogađate – UJUTRO. Čim otvori oči.
Pričati počne dok se spušta sa svog kreveta na kat. Nastavlja priču dok ide na wc. Priča dok pere zube i dok joj pjena od kaladonta pršti na sve strane. Priča dok se oblači. Na jednu milisekundu njen glas priguši majica koju oblači preko glave. Da bi odmah nakon toga postao ponovno jasan i glasan. Priča dalje, dok oblači tenisice i jaknu. Priča dok tražim ključeve od auta po stanu. Dok paničarim. Kasnimo. Ide za mnom. Ide i on. Za njom. On vrišti svoje. Pa svi tako hodamo u koloni po stanu, tražimo ključeve, pričamo, vrištimo i paničarimo. Napokon uspijevamo izaći nekako iz stana, budimo sve susjede. Utišavam ih.
Ali džabe.
Big finale dolazi u autu dok se vozimo prema vrtiću. Ovdje su na redu pitanja ”o svijetu”. Ne moram vam ni govoriti kakve joj pametne i konstruktivne odgovore dajem ja nejutarnja, prije prve kave dok još ne znam ni kako se zovem.
Tako je jedan od naših zadnjih razgovora bio sljedeći.
On: ”Vau, vau!”
Ja: ”Da, pas.”
Ona: ”Mama, imaju li psi obitelj?”
Ja: ”Neki imaju, neki nažalost nemaju.”
Ona: ”Psi nemaju mamu i tatu?”
Ja: ”Ma imaju, ali većinom nisu s njima, nego budu s ljudima.”
Ona: ”Onda su nona i nono bili mama i tata Bonu?”
Ja: ”Nisu. Oni su bili njegova obitelj. Mi smo svi bili obitelj Bonu.”
On: ”VAU, VAU, VAU!”
Ona: ”Vito, to je bila mačka na cesti, ne pas.”
On: ”Mau.”
Ona: ”Da, bravo Vito. Mačka.”
Ona: ”Znači ljudi su obitelj psima. I psi su obitelj ljudima onda.”
Ja: “Naravno, da.”
Ona: “A sjećaš se kada si mi rekla da smo prije bili majmuni? Šta si ti bila majmun?”
Ja: ”Ne, nisam. Ja sam se rodila kao čovjek. Ali davno, davno prije su bili majmuni od kojih smo mi svi nastali.”
Ona: ”Znači nono i nona su bili majmuni?”
Ja: ”Ne. Nitko od naših nije bio majmun. To je bilo jako davno, prije nego što su se rodili svi koje znaš.”
Ona: ”Ja nikada neću imati djecu. Ne želim roditi majmuna. Što ako moje dijete bude majmun?”
Ovdje prešutim odgovor koji sam joj zapravo htjela reći.
Ja: ”Neće biti majmun. Ne može čovjek roditi majmuna. Kažem ti da je to bilo jako davno, u prošlosti.”
Ona: ”Što je prošlost?”
Ja: ”To je vrijeme koje je prošlo. Na primjer, ti si prije imala jednu godinu, pa dvije, pa tri… To je sve prošlo. A sada je sadašnjost i sada imaš šest godina.”
Ona: ”Šta su majmuni slavili rođendane?”
Ja: ”O majko mila… Nemam pojma, vrlo je vjerojatno da nisu.”
Ona: “Onda su u prošlosti majmuni rodili ljude?”
Ja: “Ma ne, nije bilo baš tako. Razvili smo se iz majmuna, ne rodili…”
Tu se već počinjem opako petljati jer mala postavlja konkretna pitanja, a ja ne znam kako da joj objasnim evoluciju, a da me shvati. Iako, čini mi se da bi me ova shvatila da počnem.
Ali… zašto moram jutrima pričati o evoluciji?
Pobogu, zašto???
Tišina. Razmišlja.
Razmišljam i ja.
Jebemu, navela me.
Kako sam prvi evolucijski razgovor uspjela zapravo totalno sjebati.
Dolazimo ispred vrtića.
Ona: ”Znači, mi ljudi smo bili majmuni i mi ljudi smo obitelj psima. To je baš zapravo smiješno. Mi ljudi smo baš čudni.”
On: ”Vau, vau!”