Došla sam jučer doma s novom biljkom.
Lažem.
Došla sam s dvije.
Vidio ih je.
Vidjela sam da je vidio.
Nije ništa komentirao.
Pa nisam ni ja.
Stavila sam ih na stol i otišla se presvući. Onda sam otišla u špjazu tražiti pitare u koje ću ih staviti. Usputno sam komentirala kako moram kupiti novu vreću zemlje jer sam prethodnu potrošila dosta brzo.
“Mhm…”, promumljao je.
“I nove pitare moram kupiti. Ovi mi nisu baš nešto.”
“Jasno, jasno…”
Stavila sam biljke u privremene pitare i otišla u kupaonu. Ostavila sam vrata otvorena. Tražila sam adekvatno kupaonsko mjesto našim (mojim) novim prinovama. Cijelo to vrijeme smo pričali i ćakulali o svemu, dovikivali se iz jedne u drugu prostoriju. O mojim biljkama nismo i dalje prozborili ni slovo. Kao da ne radim to što upravo radim.
Recimo da sam ih smjestila.
Recimo.
Izašla sam iz kupaone.
“Ćeš ići vidjeti?”, pitala sam ga.
“Ima vremena. Kad budem srao ću ih gledati.”, rekao je tonom kao da komentira vremensku prognozu.
Naučio je već.
Što će.
Poslije je otišao pišati. Zatvorio je vrata. Mali ih je otvorio. S djecom privatnost nula. Provirila sam. Privatnost je i sa mnom nula. Što će.
Vidjela sam da uzima toaletni.
Rukom je okrznuo prvu biljku.
“Mater ti…”, tiho je opsovao.
Zasmijuljila sam se.
Potegnuo je vodu i okrenuo se oprati ruke. Jednom rukom je micao grane, kako bi drugom mogao doći do sapuna.
“Aj u pm…”, opsovao je opet.
“Dobro je imati puno biljaka u stanu, one pročišćuju zrak.”, provirila sam s vrata unutra kao da sam samo čekala priliku za komentar.
A jesam.
Čekala sam.
“I baš jako dugo želim imati paprat u kupaoni. Super izgleda. Nadam se da će mi uspjeti ovdje.”, nastavila sam.
“Da. Baš se i ja tome nadam.”
Zakolutala sam očima.
On je obrisao mokre ruke u ručnik, pogledao paprat pokraj lavandina i tiho joj rekao: “Krepaj.”
Glasno sam se nasmijala.
Znala sam.