Jutra ponekada služe za kritičko promišljanje i samoanalizu.
”Kako to hodaš, mama?”, pita mene ona neki dan i bulji mi u stopala.
”Kako hodam?”, pravim se začuđenom.
”Pa čudno.”
”Ma o čemu ti, ne hodam čudno.”, iako hodam baš tako – čudno.
”Da, hodaš. Ovako…”, demonstrira mi kako hodam. Kao da ja to ne znam.
”Uopće ne hodam tako.”, odgovorim joj pomalo uvrijeđeno, iako hodam UPRAVO TAKO.
”Hodaš, hodaš!’, nastavlja ona nemilosrdno. ”Vidi kako tata lijepo hoda. Hodaj tako.”
Mala je ubojica.
”Sad ćemo se još i vrijeđati, jel? A kako, molim te, ti hodaš?”, odgovaram joj kao dijete od 5 godina.
”Ja hodam normalno. Lijepo kao i tata. Moja su stopala kreativna.”
Pregrizem jezik.
Kreativna stopala, daj molim te…
”Dobro, probat ću hodati ljeŠPe!”, namjerno iskoristim njezinu riječ, čisto da se indirektno i ja njoj narugam.
”Bravo, mama.”, gleda me odobravajući.
“
“
Jutros hodam prema poslu.
Slušalice u ušima.
Gledam Rijeku dok se spuštam prema centru.
Ne razmišljam. O ničemu.
Najmanje o svom hodanju.
A onda se odjednom sjetim.
I pogledam prema svojim nogama.
I VIDIM.
O jebote.
Ubojica je imala pravo.
SKLON’TE SE LJUDI, STIŽU STOPALA!
STIŽU JAKO!
Djeca su đubrad.
