Imala sam baš jedan odličan, odličan plan. Samoj sebi kupiti super udobnu stolicu/fotelju. Znate onako one u koje se možete uvaliti i nestati, pokriti dekicom i gledati film. Ili čitati. Ili samo sjediti. I uživati. A u dnevnom je ostalo još taman mjesta za…pa, baš takvu.
I našla ju ja. Naručila. Stigla. Jedva ju unijela u stan. Zapele smo među štokovima. I stolica i ja. Ovo je možda trebao biti trenutak kada sam mogla shvatiti da je stolica ogromna. OGROMNA. Ali ne. Ne dam se smesti. Još. Jer živi i neživi već znaju da su mi mjere nepoznati pojam. Metar, deset metara ili kilometar – meni je to sve isto. Zašto to svi znaju, osim mene? Zašto pobogu, zašto to ne mogu više shvatiti???
Uglavnom. Skidam kartone sa stolice. Stavljam ju na njoj predviđeno mjesto. I vidim da je kao šaka u oko. Sve je zauzela. Sve. Mislim si, ako ju ostavim ovdje, morat ćemo iseliti iz dnevnog i prepustiti joj cijelu prostoriju.
Njemu ne govorim ništa da sam (možda) zajebala.
“Veća je od ormara, Paula.”
“Ne, ne, neće ona biti tu.”, prozirno lažem dok sumanuto gledam po dnevnom i tražim joj mjesto. Pas mater.
“Nego gdje će biti, dolje na parkingu?”
“Ne, bit će tu u kantunu. To mi je stolica za čitanje.”
I sad. Eto je tu. Gdje nije trebala biti. I ne samo da ne smijem više ništa naručivati i kupovati. Ne samo da ne smijem priznati kako sam pola namještaja zajebala tim svojim konstantno krivim mjerenjem. Nego sada više ne smijem nigdje drugdje ni čitati. Osim u ovom kantunu. U svojoj super kul stolici za čitanje.
