Prije nego što sam postala mama, uvijek sam govorila da ću, jednog dana ako budem imala djecu, biti jedna od onih koja se vlastitom djetetu smije dok ono na vrtićkoj ili školskoj pozornici pjeva/glumi/recitira.
Jer sam takva. Prokleta. Ne znam se suzdržati.
A djeca su jednostavno presimpatična i presmiješna u tim situacijama.
I eto. Postala sam mama. A moja mala je zaista i došla na tu pozornicu.
I ne. Ne smijem joj se. Ne pada mi to na pamet.
Jer znate što?
Jer ja zapravo plačem kao kišna godina kada ju vidim, uz one tipične roditeljske ponosne uzvike “MA VID’ MI JE!”
I svi oni. Ovako maleni, hrabri i entuzijastični.
Guštaju u onome što vole, bez ikakve zadrške i straha…
Zbilja, ali zbilja ih je divno gledati. Srce ti bude veliko kao kuća!
Jučer su svi ti naši klinci, vrlo vjerojatne buduće snage riječke scene, nastupili u Klubu Palach.
Ova ponosna mama zahvaljuje svim ljudima tamo, njihovom nepresušnom entuzijazmu, radu, trudu i ljubavi. Zbilja ste čudo! Uza sve navedeno, natjerali ste jednu ciničnu mamu da bude puna suza ponosnica i da se sramoti vičući: “VID’MI MALU!
Keep rocking!
I vi veliki, a pogotovo vi maleni!