Da se mene pita, a kao mamu me se pita, moje dijete nikada ne bi vidjelo snijega iz jednog poprilično jednostavnog razloga: ako ova mama nešto ne voli, onda je to snijeg! Ima tu puno kompromisa koje radiš za svoje dijete kao roditelj, ali kada govorimo o snijegu, onda tu podvlačim crtu. I zbilja mi je žao što mi zbog toga nije ni najmanje žao.
No uvijek se nađe neki član familije koji ne dijeli tvoje svjetonazore, u ovom slučaju – svjetonazore prema snijegu i koji je spreman pružiti tom djetetu ono što ti kategorički odbijaš. Pa sa pomalo osuđujućom iskrom u očima dođu po to tvoje jadno i napaćeno dijete i odvedu ga na par sati da uživa u snježnim radostima.
“Ma vidi kako je sretna, vidi taj osmijeh! I tu ju ne želiš voditi na snijeg!”
I dalje. Ne.
Uostalom, nitko ne vidi moj osmijeh zbog ovih par sati mira i tišine. Sretna sam. Pogađate, ne toliko zbog male i snijega, nego zbog sebe.
Poanta priče je zapravo da treba njegovati odnose sa vlastitom familijom.
Ima tu određenih benefita, vjerujte mi!