Kada sam bila u dobi u kojoj je sada moja mala, jedna od glavnih riječi bila mi je: “Čitaj!”, koju sam govorila neprestano, bez prestanka. Sa vojničkim stavom, ne dajući mogućnost izbora. Nedajbože da bi zastali u čitanju. Udahnuli zrak. Čitaj! Čitaj! Čitaj!
Ta priča mi je oduvijek bila smiješna i uvijek bih pomislila kako su mi time napravili prilično dobre temelje za budućnost te da ću jednog dana tako i ja sa svojim djetetom.
I eto me sada. Svaku večer prije spavanja čitamo. U početku sam bila sretna zbog toga. Vidiš kako želi da joj čitam, mislila sam… Bravo ja, nastavila bih u svojim mislima… A onda:
“Ajde mama još.”
“Ajde još jednom.”
Pročitamo. Opet. Dođemo do kraja. Opet.
“Mama, čitaj još.”
“Već sam ti dva puta čitala, spavaj sada.”
“Ne mama! Čitaj! Još! Čitaj!”
“Ne deri se!”
“Čitaj mama!”
“Još jednom i gotovo, dobro?”
“Da.”
Moram li vam uopće reći što se dogodi na kraju trećeg čitanja? Karma je zajebana stvar. Jer večeri čitanja su malo drugačije nego što sam zamišljala da će biti. Završe ili njezinim plakanjem jer ne želim čitati po deseti put istu stvar. Ili završe mojim spavanjem. Da, zaspim dok joj čitam. Prije nje.
Danas svoju vlastitu priču iz djetinjstva shvaćam potpuno drugačije, a odluka postavljanja temelja čitanja svojoj maloj mi je postala malo klimava.
A onda se moja Njamanjama po svijetu odlučila upustiti u spisateljske vode i napisati, ne jednu, nego dvije slikovnice! Koje mi nije teško pročitati ni dvadeset puta zaredom ako treba. Jer su divne i predivne. Poučne. I životne. Hvala joj na tome. Zbog nje je svijet mašte bogatiji.
Pa eto. Ako su vam sve slikovnice doma dozlogrdile jer imate jednog ovakvog kao što imam ja, ove dvije su pravi izbor za vas. Jer dosaditi ne mogu. Ikada. Jedino što vam ne mogu garantirati je da putem ipak nećete zaspati. Jer nema te slikovnice nad kojom još nisam zaspala! Što nije uvijek nužno povezano sa samim sadržajem.