Čitam samo navečer.
Jedino tada imam vremena. Volje. Koncentraciju. Mir. I tišinu.
Svoje ljetne ”knjiške” večeri provodim na balkonu s kojeg me mogu otjerati jedino šišmiši. Komarci. Prazna čaša. WC. Zbog prazne čaše. Plač djece (jeste i vi, kao i ja, upravo primjetili na sam redno mjesto stavila djecu kada je čitanje u pitanju?). Ili kao večeras, kiša.
Pa se onda prebacim u dnevni na ovo drugo mjesto, jedinu meni dostojnu udobnu zamjenu ljetnog balkona. No primjećujem da mi društvo uvijek rade i ne tako ludo jake rasvjete. Primjećujem. Gledam. Vidim. Škiljim. Kako god to želite nazvati. Jer škiljim. Škiljim jako. I danju i noću.
Upravo čitam Dežulovića. I dok ga čitam – jedna usputna crtica – pitam se zašto sam ovoliko dugo čekala na ovu njegovu knjigu?
Uglavnom.
Kaže on Jebo sad hiljadu dinara.
Ja dodajem… i mene ovako ćoravu.