“Bura je moja omiljena zračna divljakuša.
Hladna, oštra, razmetljiva, nepredvidljiva, tamna i plavkasta sjaja.
Ima obilježja koja poštuješ, njezin nebeski ples i snagu.”
Dugo, ali zbilja jako dugo nisam neku knjigu pročitala u jednom dahu.
Za ovu mi je trebalo jedno jutro. Točnije, jedna mirna i samotna smjena u Buri.
Nelagana i nejednostavna knjiga s tako prekrasno jednostavnim pogledom na život.
Duboka, osjećajna, srčana i inspirativna.
Svemirska.
Čitavo vrijeme čitanja imala sam prokleti grop u grlu.
U nekoliko navrata sam bila prisiljena nasilno ju zatvoriti i odložiti ju.
Maknuti ju od sebe da ju ne vidim. Da dođem sebi.
Pa pas mater!
Ne znam je li to zbog sadržaja knjige. Je li to zato jer je istu napisala Đurđica, mama moje najbolje prijateljice. Ili je možda to pak zbog moje Petre. Možda zbog svega navedenoga. Ne znam. Znam samo da sam plakala, šmrcala, gutala slinu, bodrila, suosjećala, smijala se, veselila, guštala i uživala.
Nakon ovakve knjige riječi pomalo izostaju. Jer ova ispričana priča je rekla sve što se treba reći. Poslala je poruku koju je trebala poslati. Neću reći da ovu knjigu svi trebaju imati i da ju svi moraju pročitati. Ova knjiga će ionako pronaći svoj put do svih onih koji ju trebaju.
A trebaju ju… pa, svi.
Apsolutno svi!
Keep on rocking, Đurđice!