O svemu pomalo. I o ničemu previše.
U srijedu, 18. ožujka, Vlada Republike Hrvatske službeno je objavila da sa svojim radom prestaju svi kafići, restorani, muzeji, kazališta, knjižnice, kina. Privatnici svih grana čija poslovanja nisu nužna za život zatvaraju svoja vrata. Javna okupljanja bilo kakve vrste su strogo zabranjena. Preporuka je kućna izolacija. Karantena. Sve u svrhu usporavanja širenja koronavirusa koji je…
Godina prođe, dan nikada. Kaže Laušević. I kako li samo ima pravo. Osjećaš se kao da stojiš na mjestu, u vrtlogu beskraja. Kao da dani nemaju ni početka ni kraja. Sve je to jedna velika masa, čušpajz u kojemu imaš glavnu ulogu, bez nominacije za Oscar. A onda odjednom, godina prođe. Pa kako? Kada? Toliko…
Dakle. Priča je sljedeća. Rodila si. Ej, rodila si. Svemir ti se okrenuo naopačke. Onih 360 stupnjeva o kojima svi govore… Pomnoži taj broj sa 15. E da, taj broj. Tako ti je sada. Čula si priče, govorilo se. Nisi znala, nisi mislila da je tako. Zapravo, nije tako. Još je i teže od toga….
Ajme. Ajme, ajme, ajme. Fak. O jebemti. Fak, fak, fak! Ubrzano disanje. Okretanje oko svoje osi. Panika. Psovanje. Znojenje. Glasno lupanje srca. Ajme! Vrtoglavica. Panika. Jesam li spomenula paniku? Da, panika. A sve zaokruženo smiješkom na licu. Smiješak? Od kuda taj jebeni smiješak? Nemoj se smijati glupačo. Nije smiješno. Nije ni najmanje smiješno. Ovo je…
I dogode ti se tako neki ljudi. Koji uđu u tvoj život kada se najmanje nadaš. Uđu i više nikada ne izađu. Ikada. Zalijepi se đubrad za tebe kao hobotnica. Ok, zaljepiš se i ti za njih. Ali ej, lijepo vam je tako. Ugodno. Kužite se. Svoji ste si. Zajedno ste u smijehu i plaču,…
Čudna je stvar ta ljubav. Dođe ti kada joj se najmanje nadaš i kada ju uopće ne očekuješ. Kao što je došla i meni. Nama. Prije nekoliko godina u bivšoj Točki na koncertu Fita. Ne, nemojte me pitati prije koliko. Tko će to znati… Jedino znam da ga tu večer sigurno nisam imala u planu…
I krenulo je. Advent je počeo, odbrojava se sitno do božićnih i novogodišnjih blagdana. Gradovi su ukrašeni, a ulicama se širi miris kuhanog vina i fritula. Police trgovačkih centara su već odavno popunjene blagdanskim asortimanima, radio stanice vrte prigodne evergreene, Coca Cola vlak je ponovno zatulio na malim ekranima, a vječno ”gdjećemozanovu” pitanje već neko…
Bilo je to prije nekoliko godina. Spakirala sam stvari i krenula put Pariza, u jedan od najljepših i najromantičnijih gradova svijeta. U grad kulture, umjetnika i boema, dobre hrane i još boljeg vina. Grad koji nikada ne spava, u kojemu svatko može naći neki svoj kutak i mjesto pod suncem. Da. Pariz je na papiru…
Putovati, istraživati i upoznavati – nema mi ljepšega i dražega. Kada bi (ne)obveze dozvoljavale, pakirala bih kofere svakih nekoliko tjedana i kretala put svijeta. Međutim, osim spomenutih obveza, postoji tu još jedna sporna stvar. Ovo ”pakiranje”. Spremanje. Slaganje i odlučivanje što uzeti, a što ne uzeti sa sobom. E to mi je nešto najgore. Ne…
Proljeće. Stiglo je. Svijet se budi iz zimskog sna. Cvijeće, stabla, životinje, ljudi. Svi upijaju energiju one žute lopte na nebu koja svakim danom sve jače i jače bliješti. Pun si energije. Oči širom otvorene, razbuđen. Skidaš toplu odjeću sa sebe i oblačiš osmijeh. Otvaraš sve prozore, mozak ti se puni kisikom, udišeš proljetni zrak…