Obožavam ove dvije fotografije.
Jer mi pokazuje kakve žene mogu biti.
Snažne.
Jake.
Svoje.
Samostalne.
Poduzetne.
Sposobne.
Pametne.
Kreativne.
Maštovite.
Duhovite.
Neopterećene.
Jednostavne.
Skromne.
Samozatajne.
Kulturne.
Svjesne sebe i drugih.
Bez ega.
Bez zavisti.
Bez podsmijeha.
Bez gledanja ispod oka i sa figom u džepu.
Pune podrške. Međusobno i prema drugima, poznatima i nepoznatima.
Zašto ovo pišem?
Jer radim posao koji uključuje susrete sa jako puno žena. I svega sam se nagledala.
Zaista svega.
I koliko god voljela svoj posao i ono što radim, koliko god uživala u svemu onome što mi taj posao donosi, ljude koje upoznajem i ljude s kojima surađujem – ona “mračna” strana mog posla je ponekada pomalo frustrirajuća. Jer se nekim ljudima, ženama i situacijama jednostavno ne mogu prestati čuditi. Tuđoj potrebi da drugoga omalovaže i umanje svojim ponašanjem i riječima, da na nekulturan i arogantan način pokažu svoju “bitnost” naspram drugoga. Tuđe životne filozofije poput “Meni je krepala krava, dabogda tebi dvije” jednostavno ne mogu pojmiti ni shvatiti.
Niti želim.
I iako zaista ne volim podjele ni generaliziranja, pa ipak… ponekada se pitam – kada će žena ženi prestati biti vuk?
Dok ne dobijem odgovor na to pitanje, nastavljam uživati u druženjima kao ovom sa fotografija.
Sa ljudima koji me ispunjavaju, inspiriraju, opuštaju i nasmijavaju.
Koji me grade kao osobu.
I koji mi dokazuju da one nisu iznimke.
Nego pravilo 