Od svega što smo napravili, ovo mi je najdraže.
I ne znam točno objasniti zašto.
Jer je najbanalnije.
Rekla bih možda čak i najdjetinjastije.
Ali napravljeno je u trenutku.
Žaru.
Smijehu.
Prkosu.
Zajedništvu.
“Evo vam ga na, pa kopajte i betonirajte koliko hoćete, pizda vam materina!”
A ima i nešto nevjerojatno utješno i umirujuće u gledanju naših imena na gradskom betonu u toj našoj ulici. Jer… pa, prekrit će ovo. Jednom.
I otići ćemo svi. Jednom.
Doći će neki novi vjetrovi.
Dogodit će se jednom onaj Wind of change.
I neka. Tako treba i biti.
Ali… mi smo u samim temeljima ulice.
Od sada do zauvijek.
Jer i to baš tako treba biti.
A to nam nitko nikada neće moći oduzeti.
To nitko nikada neće moći oduzeti meni.