Jedan dan proveden na Brijunima je dovoljan da ti se napune baterije za sljedećih mjesec dana.
Napunila se tu i memorija sa slikama, a kako svaka ima svoju priču, odlučujem to “razbiti” u dijelove. Zato stay with me u ovoj brijunskoj sapunici koja slijedi.
Brijuni su kroz povijest bili pod vlašću mnogih. Nakupilo se tu raznih osvajača, vladara, reformatora i ugnjetavača. Rimsko Carstvo, Istočni Goti, Bizant, Franci, benediktinci, Mleci, Austrijsko Carstvo, Italija, kratko i Njemačka, da bi na kraju Brijuni postali – Titovi.
Danas Brijune “koriste” političari, odnosno predsjednik i vojska, umjetnici i kulturnjaci te svi mi ostali. Prvi izletnici na otočje dolaze 1984. godine, a danas Brijune godišnje posjećuje oko 150 000 posjetitelja. Izuzev flore i faune, ovdje nema aktivnog stanovništva, odnosno na Brijunima ne živi nitko. I neka je tako.
Do otoka se dolazi brodom. Karta za odrasle je 40€ ukoliko planirate individualnu turu otočjem ili 50€ ukoliko se odlučite za turu vodičem. Djeca do 7 godina ne plaćaju kartu, pa je odlučeno da naša djeca do svoje desete godine imaju 6 godina gdje god išli.
Iako volimo biti sami, bez tuđe organizacije, ovaj put smo se ipak odlučili za opciju s vodičem, s obzirom da je u ovu ulaznicu uključena i vožnja vlakićem po Brijunima. Vođena tura traje oko sat vremena, što je aman taman, a nakon toga ste prepušteni sami sebi. Vlakić je inače odlična opcija jer ne samo da je djeci interesantno, već je ovo i dobar način “prvog” upoznavanja s otokom, odnosno zahvaljujući vlakiću možete vidjeti kako ćete i kojim ćete putevima poslije samostalno obići otok.
Mi smo se u tom samostalnom istraživanju otoka odlučili za bicikle. Jeftinije je od električnog automobila koji također možete iznajmiti, a i puno je veći gušt. Samo ću reći da je moj Nemuž na bicikli teglio sve. I torbu i djecu i sebe i sav teret svijeta. Ja sam se, za razliku od njega, vozila kao gospođa s vjetrom u kosi.
To je baš bilo lijepo.
Meni.
Djeci najljepše.
Njemu malo manje.
Iako nam je plan bio da otok istražimo pješke, nakon vožnje vlakićem i onoga što smo tijekom vožnje vidjeli, shvatili smo da je po ljetnoj žegi, uz dvoje male djece i zakržljalu im mater to prilično nadobudna ideja, pa se odlučujemo za najam bicikle.
Jedna bicikla s prikolicom.
I jedna bez.
Stavljamo djecu u prikolicu, ruksak na leđa i krećemo.
Pardon.
ON stavlja ruksak na leđa.
I ON kreće na bicikli s prikolicom.
Ja?
Ja sam gospođa. Ja ne vučem djecu u prikolici. Ja imam vjetar u kosi, šešir na glavi. Vjetar mi otpuše šešir, pa se zahihotam: “Joj, vidi me šašavu, kako mi je šeširić pao s glave”. Pa stanem, odem po šešir, vratim se skakutavim korakom prema bicikli, popnem se, nastavim gdje sam stala, nabacim široki osmijeh na lice. Sustignem svoju familiju u njihovim zaprežnim kolima, mahnem im, zabacim glavu, glasno se nasmijem jer život je lijep, sunce je žuto, priroda je zelena, ptičice cvrkutaju. Vjetar mi sada umjesto šešira, nosi smijeh daleko, daleko, daleko…
On me mrgudno gleda. Pedalira kao da mu život ovisi o tome, a čini se da i ovisi jer trenutno druge opcije ni nema. Znoj mu kaplje u mlazovima, sve žile mu iskočile na čelu i vratu. Puše kao medvjed, ali neda se.
Djeci je lijepo i ugodno. Malom je toliko ugodno da je nakratko čak i zaspao. Ona mi maše. Oni samo postoje u ovom trenutku, nesvjesni muke isusove koju njihov tata proživljava, ali prilično svjesni maminog glasnog, pomalo podrugljivog smijeha.
Uglavnom.
Prva postaja safari.
Prekrasne zebre koje ti pristupaju čim im se približiš, ogromni nojevi, indijske svete krave koje te ne “abadiraju” ni pet posto, jedna ljama koja skakuče po brijunskom prostranstvu, paunovi koji slobodno šeću prirodom i slonica Lanka.
Lanka me posebno takla. Prije puno godina je ostala bez svog partnera i od tada ga oplakuje. Razmišljalo se da se Lanku preseli na neko drugo mjesto, možda čak neko puno veće i prostranije, no na kraju se ipak odlučilo da bi joj ta promjena ambijenta još više otežala njen gubitak od kojeg se još nije oporavila. I nažalost, nikada ni neće.
S tom mišlju o prolaznosti, vječnoj povezanosti i bezgraničnoj ljubavi završavam ovaj post.
Zadnja fotografija mi je možda čak i najdraža brijunska. Sjedimo okruženi nojevima. Djeca ih promatraju, komentiraju, igraju se i općenito imaju neki svoj zajednički đir. Puštamo ih na miru. Znoj kaplje s nas. Dolazimo do zraka. Proklinjemo bicikle i sunce koje je upeklo na najjače.
Ali lijepo je.
Najljepše.
Baš taj trenutak sada.
Kojeg zazivam da traje zauvijek.
I za kraj, još nekoliko zadnjih brijunskih crtica. U ovom sljedećem malom čušpajzu od slika između ostaloga se nalaze i:
Kupelwieserov kamenolom.
Maslina stara više 1600 godina.
Najpoznatiji brijunski drvored koji je od prošle godine zbog oštećenja ceste zabranjen za prolaz.
Titov muzej u kojemu me zapravo najviše oduševilo impozantno stablo banane.
Živa voda, spomen obilježje izvorskoj vodi.
Rekonstrukcija dinosaura na rtu Vrbanj/Barban koji je na tom prostoru živio prije 125 milijuna godina.
I Titov papagaj Koki koji zna reći:
“Koki”
“Kako si?”
“Gdje je Tito?”
Nama je rekao samo svoje ime.
I sa Kokijem završavam našu brijunsku odiseju, albume fotografija i pisane romane.
Napokon, jel?
Pa se pitam…
Što bi bilo da smo ostali dulje ili išli negdje dalje?
