O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Čitam samo navečer. Jedino tada imam vremena. Volje. Koncentraciju. Mir. I tišinu. Svoje ljetne ”knjiške” večeri provodim na balkonu s kojeg me mogu otjerati jedino šišmiši. Komarci. Prazna čaša. WC. Zbog prazne čaše. Plač djece (jeste i vi, kao i ja, upravo primjetili na sam redno mjesto stavila djecu kada je čitanje u pitanju?). Ili…
Jedna sam od one vrste ljudi koja se usudi kročiti kuglom zemaljskom i baš nekako ne voljeti Malog princa. Da, postojimo. Malo nas je, ali postojimo. U tišini, blago pognute glave, u sramu i strahu da ne budemo pojedeni ukoliko to kažemo naglas. Jasno, lijepa je to knjiga. Poruka je prilično jasna. Ali oprostite mi što…