O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Jutro u Buri. Papiri posvuda, printer radi sto na sat. Šaljem mailove, računam, zapisujem, potpisujem. Iz zvučnika mi trešti neka glazba koju uopće ne doživljavam. Ovi vani rokaju na najjače. Buše, lupaju, udaraju, viču, deru se. Prašina je posvuda. Tresu nam se temelji ulice koja je već toliko dugo devastirana, raskopana i bijela od prašine…
”Tomorrow is callingBut I’m dragging my feet.The skies are indecently clearBut I can’t stand the heat.” Jednom davno vjerovalo se da su žene vještice. Zbog toga su gorjele na lomačama. Jednom davno, mislilo se da je zemlja ravna ploča. Oni koji su govorili drugačije, zatvarni su i ubijani. Jednom davno muškarci su imali i mogli…
Popiti ujutro kavu. Nekima je to ritual. Nekima navika. A nekima potreba. Što god da je posrijedi, prvo što ćemo svi učiniti kada se ujutro krmeljavi i čupavi dignemo iz kreveta – napraviti si kavu. Osobno, bez kave mi je teško započeti dan. Čak i ne iz razloga da me razbudi. Rekla bih više kao…