O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Jutro u Buri. Papiri posvuda, printer radi sto na sat. Šaljem mailove, računam, zapisujem, potpisujem. Iz zvučnika mi trešti neka glazba koju uopće ne doživljavam. Ovi vani rokaju na najjače. Buše, lupaju, udaraju, viču, deru se. Prašina je posvuda. Tresu nam se temelji ulice koja je već toliko dugo devastirana, raskopana i bijela od prašine…
Prilično nerijetko na ovu našu ‘rvacku tapetu dođe ljudskapravahoću tematika, što mi je zbilja postalo malo nakaradno. Sada bi logičnim slijedom trebala ići ona famozna rečenica: ”Pa 21. stoljeće je!”, ali ej – živimo u Hrvatskoj! Ovdje vrijeme ili stoji ili se, unatoč svim poznatim zakonima fizike, kreće unatrag. Zato bilo kakvoj logici ovdje nema…
Koliko li sam samo puta rekla u sebi i naglas kako više neću gledati televiziju, slušati vijesti i čitati novine. Želim biti neinformirana i živjeti dugim i sretnim životom. Htjela bih… Jer bombe koje se svakodnevno bacaju na nas iz svih mogućih životnih aspekata Lijepe naše su rijetko kada lijepe. Nažalost, samo su ovo drugo…
”Tomorrow is callingBut I’m dragging my feet.The skies are indecently clearBut I can’t stand the heat.” Jednom davno vjerovalo se da su žene vještice. Zbog toga su gorjele na lomačama. Jednom davno, mislilo se da je zemlja ravna ploča. Oni koji su govorili drugačije, zatvarni su i ubijani. Jednom davno muškarci su imali i mogli…