O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Čitam samo navečer. Jedino tada imam vremena. Volje. Koncentraciju. Mir. I tišinu. Svoje ljetne ”knjiške” večeri provodim na balkonu s kojeg me mogu otjerati jedino šišmiši. Komarci. Prazna čaša. WC. Zbog prazne čaše. Plač djece (jeste i vi, kao i ja, upravo primjetili na sam redno mjesto stavila djecu kada je čitanje u pitanju?). Ili…
Kada sam bila u dobi u kojoj je sada moja mala, jedna od glavnih riječi bila mi je: “Čitaj!”, koju sam govorila neprestano, bez prestanka. Sa vojničkim stavom, ne dajući mogućnost izbora. Nedajbože da bi zastali u čitanju. Udahnuli zrak. Čitaj! Čitaj! Čitaj! Ta priča mi je oduvijek bila smiješna i uvijek bih pomislila kako…
Ne pamtim kada me neka knjiga ovako takla. Svaki moj živac. Svaku žilu, venu i kapilaru. Svaku misao. Pogodila. Dotukla. Udarila. Šakom u trbuh. Nogom u koljena. Opalila mi šamar u lice. Pala sam, ostala bez daha. Munjevito. Zarobila me. Zavezala. I ne pušta. Sada se samo pitam kako nakon Pacijenta uzeti u ruke…