O svemu pomalo. I o ničemu previše.
O muškarcima se uvijek piše i govori u konotaciji nepravde i diskriminacije koja se čini prema ženama. Nerijetko su nažalost glavni akteri u priči nasilja i zlostavljanja. Grozno je svjedočiti svemu tome. Duša te boli. Osjećaš se bespomoćnom pred takvom silom. Pred takvim stanjem uma. Kako promijeniti takvo društvo? Takav svijet? Hoće li se uopće…
Nastavljam sa dnevnom dozom svojih fantastičnih kulinarskih tips&tricks. Dakle, probudila sam se sa mišlju kako mi se baš nekako jede pita od jabuka. Moj najdraži kolač. S obzirom da doma imamo toliko jabuka da možemo komotno nahraniti jedno omanje selo – rek’o, šteta bi bila da nam propadnu… A i što ja ne bih mogla…
Svi koji me znaju, znaju da nisam mala od kužine. Volim jesti. Obožavam jesti.Ali kuhanje mi je smrt. Međutim, ovaj porodiljni me prisilio da se prihvatim kuhače. Jer eto, doma sam. Pa kuham. Što ću, jadnanebila. Uglavnom, u ovom periodu sam svašta nešto novoga otkrila. Recimo, jeste li znali da ako vam ponestane sitne soli,…
Red zalogaja.Red gutljaja.Red žicanja.Pa ponovi sve.Opet.I opet. Lagana subotnja večer. I da.Moja mama kuha bolje od tvoje mame.Ali stvarno.Ne pomerila se s mesta ako lažem.
Prodala sam im identičnu foru.Njoj onda, njemu danas. Ajmo gledati riječko nevrijeme sa balkona. Slušati kišu kako udara po balkonskom staklu. Ispružiti ruke van, osjetiti kišne kapi na koži Reakcija je bila momentalna. I identična.Čuđenje. Iznenađenje. I sreća. Uzbuđenje.Nešto novo. Divno je gledati tu djecu kako otkrivaju svijet.Kako nalaze zadovoljstvo i ljepotu u svemu onome…
Izgubio je dudu. I svaku nadu da će ju ponovno pronaći. No unatoč gubitku kojeg u prvom trenu nije primio baš najbolje, odlučio je da će ipak pokušati zadržati pozitivan duh i gledati na stvari pozitivno. Jer ipak je on sada već veliki dečko od 4 mjeseca. Kao mama sam stavljena u nezavidnu poziciju. Jer…
“What is that?”“Nothing. It’s just a wisp of cloud.”“It’s moving fast. Against the wind.”“Crebain from Dunland!”“Hide! Hurry, take cover!”“Spies of Saruman. The passage south is being watched.”“We must take the Pass of Caradhras.”
Negdje sam pročitala da se zemlja smije svojim cvijećem. Ne samo da se smije. Nego se i ruga. Sigurna sam. Jer ovo šareno đubre smrdi kao kuga. Kišem kao životinja. Oči peku, grlo grebe, a glava ubija. Ali iz bakinog je vrta, pa mi je nekako milo. Unatoč tome što će me do kraja dana…
Volim šarenilo svog doma. Taj čušpajz boja. Taj kaos. Te komade u stanu koji se ponekada čine kao šaka u oko. Knjige i časopise koji prekrivaju police, stolove i podove. Biljke, lišće i cvijeće u svakom kantunu. Slike na zidovima koje stoje uhero. Uvijek uhero, pas mater. “Uvijek si tako crna, zašto uvijek u crnome?”…
Where the streetshave (no) name.