O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Prodala sam im identičnu foru.Njoj onda, njemu danas. Ajmo gledati riječko nevrijeme sa balkona. Slušati kišu kako udara po balkonskom staklu. Ispružiti ruke van, osjetiti kišne kapi na koži Reakcija je bila momentalna. I identična.Čuđenje. Iznenađenje. I sreća. Uzbuđenje.Nešto novo. Divno je gledati tu djecu kako otkrivaju svijet.Kako nalaze zadovoljstvo i ljepotu u svemu onome…
Izgubio je dudu. I svaku nadu da će ju ponovno pronaći. No unatoč gubitku kojeg u prvom trenu nije primio baš najbolje, odlučio je da će ipak pokušati zadržati pozitivan duh i gledati na stvari pozitivno. Jer ipak je on sada već veliki dečko od 4 mjeseca. Kao mama sam stavljena u nezavidnu poziciju. Jer…
“What is that?”“Nothing. It’s just a wisp of cloud.”“It’s moving fast. Against the wind.”“Crebain from Dunland!”“Hide! Hurry, take cover!”“Spies of Saruman. The passage south is being watched.”“We must take the Pass of Caradhras.”
Negdje sam pročitala da se zemlja smije svojim cvijećem. Ne samo da se smije. Nego se i ruga. Sigurna sam. Jer ovo šareno đubre smrdi kao kuga. Kišem kao životinja. Oči peku, grlo grebe, a glava ubija. Ali iz bakinog je vrta, pa mi je nekako milo. Unatoč tome što će me do kraja dana…
Priča o crtežu. Mala je nacrtala sebe i mene. Dala mi je crtež. Stavila sam ga pokraj kreveta. Bila je zadovoljna zbog toga. Ja još i više. Onda smo se posvađale. Pitajboga oko čega. Uzela je crtež natrag. Rekla je da mi ga nikada neće vratiti i da mi više nije prijateljica. Odgovorila sam joj…
Zidovi su nam doma prepuni slika, postera, fotografija i crteža. U tolikoj sam mjeri opsjednuta “punjenjem” zidova, da samoj sebi moram priznati da sam možda malo pretjerala. Jer ni prašina više ne stane na te jadne, napaćene zidove. Ni prašina! Ali svaku svoju/našu sliku volim i obožavam. Svaka ima neku svoju priču, svrhu i smisao….
Volim šarenilo svog doma. Taj čušpajz boja. Taj kaos. Te komade u stanu koji se ponekada čine kao šaka u oko. Knjige i časopise koji prekrivaju police, stolove i podove. Biljke, lišće i cvijeće u svakom kantunu. Slike na zidovima koje stoje uhero. Uvijek uhero, pas mater. “Uvijek si tako crna, zašto uvijek u crnome?”…
Where the streetshave (no) name.
Tribute bendovi su mi uvijek pomalo “škakljivi”. Nikad ne znam što bih mislila o njima. Pogotovo ako znaš svaku pjesmu, riječ, stih i ton napamet. I pogotovo ako si imao sreću i priliku vidjeti originalnog izvođača. Pa tražiš dlaku u jajetu. “Pogodio je ton, dobro je ovo dignuo…”“Ovdje mi fali malo onoga…”“E, to je to,…
Ona: “Vidi mama kako smo crtali danas!”Ja: “Baš lijepo, šta ste to crtali?”Ona: “Kestene!”Ja: “Super su! Je li i tvoj crtež tu negdje?”Ona: “Je, evo ga tu!” Gledam crtež. Ja: “Šta si ti to nacrtala?”Ona: “Pa duha koji me lovi dok sakupljam kestene!”Ja: ”Super.’