O svemu pomalo. I o ničemu previše.
Jutra ponekada služe za kritičko promišljanje i samoanalizu. ”Kako to hodaš, mama?”, pita mene ona neki dan i bulji mi u stopala.”Kako hodam?”, pravim se začuđenom.”Pa čudno.””Ma o čemu ti, ne hodam čudno.”, iako hodam baš tako – čudno.”Da, hodaš. Ovako…”, demonstrira mi kako hodam. Kao da ja to ne znam.”Uopće ne hodam tako.”, odgovorim…
Ne znam postoji li bolje pivo od Pöhjale.Ne znam.Odnosno znam – ne postoji. Nakon nje, ne morate više tražiti druge pive za vaša nepca. Ok, šalim se. Možete. Morate.Naravno da morate.Ali samo kažem, toliko je dobra. I neću vam ni govoriti da vam je nakon nje sve jako lijepo.Baš jako lijepo.Sve vam je… pa, veselo.Ništa…
Nisam ljubitelj ratne tematike. U bilo čemu, pa tako ni u književnosti. Ali neke od najboljih knjiga koje sam pročitala su upravo takve. Ova Dežulovićeva me istovremeno toliko nasmijala, koliko i rastužila. Na “površini” tako duhovita, da sam se u nekoliko navrata od srca naglas nasmijala. Ali u svojoj suštini i ispod te površine zapravo…
Čitam samo navečer. Jedino tada imam vremena. Volje. Koncentraciju. Mir. I tišinu. Svoje ljetne ”knjiške” večeri provodim na balkonu s kojeg me mogu otjerati jedino šišmiši. Komarci. Prazna čaša. WC. Zbog prazne čaše. Plač djece (jeste i vi, kao i ja, upravo primjetili na sam redno mjesto stavila djecu kada je čitanje u pitanju?). Ili…
Gdje god išli, što god isplanirali – s petogodišnjakom nekako uvijek ovako završi. Ali uvijek. Razlozi su razni.Meni jedni od “najdražih” su: • SKORO je zapela i SKORO je pala.• Kamenčić joj je ušao u sandalu. Plač je došao tek poslije. Tek nekoliko minuta NAKON što ga je mirne i hladne glave izvadila iz sandale.•…
“Zemlja ima svoju glazbuza one koji su je spremni čuti.” Meni se čini da su sve boje i sve njihove nijanse odlučile napraviti predah od svijeta i doći ovdje na ljetovanje. Majkemi. O jednom kratkom bijegu od vrućeg gradskog asfalta u nekoliko fotografija.
2024. vs 2015. Stariji smo.Brojniji smo.Umorniji smo.S manje sati sna.Slabijih živaca.Malo veće mudrosti.S boljim humorom.I s drugačijom životnom srećom nego onda. I najbitnije!Vjerovali ili ne – mršaviji smo. Da, koliko se samo toga promijenilo.Nismo više isti ljudi.A opet… nekako ipak jesmo.
Naš stan ima 54 kvadrata.5 prostorija i 20 zidova,ne računajući špajzu i balkon.Radno sposobnih zidova 15.Pod “radno sposobnim”, mislim na zidove koji mogu na sebe zaprimiti određen teret. Pod “teretom”, mislim na slike.Jasno. Danas, nakon gubitka najdražeg druga, bila sam toliko slobodna izbrojati spomenuti teret po zidovima, kako bih razumjela njegov odlazak.Razumjela.Opravdala.Oplakala.Kako god. 86.86 slika…
Super prigodan naslov, zar ne? Živio kolovoz,živjeli vi!